subota, 8. svibnja 2010.

da li znas koliko mi nedostajes?
ma sigurno neznas...
al nedostajes mi toliko..
da bih sada iz dna duse...
voljela vratiti iz proslosti samo jedan...
jedan dan...
da se sastanemo na nasem starom mjestu...
da te ponovo vidim...
poljubim te tvoje usne medene...
i cvrsto zagrlim...
i da te vise nikad ne ispustim iz svog zagrljaja...
da te ponovo ne uzgubim...
i da opet patim..
kao sto patim sad...
jer vise nisi moj...
i nikad vise neces biti....
jer sam te izgubila zauvjek...
a sada pripadas drugoj..
u njenom si zagrljaju...
s njom se veselis i nastavljas zivot dalje...
kao da nista nije bilo...
a ja...
sama sam..
patim za tobom...
u tihoj i polumracnoj sobi...
tiho placem,sjedeci u kutu...
slusam pjesme tuzne...
i razmisljam o nama...
kako nam je ljepo bilo...
uvjek smo se smijali..
veselili...
ti dani su mi bili najljepsi...
i uvjek su ih se sjecati...
bilo je prekrasno..
kad smo bili zajedno...
sve do onog dana kad sam te izgubila...
izgubila zauvjek...
i od tog dana za tobom patim najvise...
nadam se da se i ti ponekad sjetis....
onih dana kad smo ih provodili zajedno..
i da me barem jos malo volis...
i da me neces zaboraviti..
kao sto ja tebe necu zaboravit...
uvjek su te voljeti...
u srcu zauvjek nositi...
a sa sobom su u grop ponjeti ime tvoje...
koje se doboko urezalo u srce moje...